Prvi grijeh
Zauvijek pamtim te kao prvi grijeh :$

Zauvijek pamtim te kao prvi grijeh :$

Bio si moje najdraže i tu sam najteže pogriješila.

16.10.2014.

Alber Camus - "Stranac" - Merso; bezosjećajni ubica ili čovjek u apsurdnom svijetu Esej za školu

Ljudska psiha je jako složen proces i svi smo svjedoci gluposti koje činimo kada se desi samo jedan spoj u tom procesu. Apsurdni život Mersoa jeste krojen bezosjećajnošću pa ga malo šta dotiče, time dobija titulu bezosjećajnog ubice , ali nismo li mi svi ponekad takvi !? Ubijamo i mi često nekoga ili nešto bez trunke kajanja, u više slučaja nesvjesno. Ili pucamo u nečije srce ili lomimo nečije osjećaje , tjeramo nekoga da zbog nas gazi ponos , i zašto i mi sami ne dobijemo onda titulu bezosjećajnih !? Osuđeni smo svi podjednako od strane drugih, tuđi jezici prosipaju blato po nama ne obazirući se na to šta se ustvari u nama dešava. Kada sve saberemo i oduzmemo zar nas monotoni život u biti i ne dovodi do bezosjećajnosti ? Kada se svaki dan sa istim sadržajem povlači jedan za drugim, tu nestajemo mi , ostaju navike , tu se gube osjećaji ostaje praznina. I nije loše kada smo tužni , razočarani ili sretni , najgore je kada smo prazni. Kada razum viče u pomoć , kada glavom udarimo od neki imaginarni zid skrojen našom maštom pa se zapitamo šta dalje činiti. I nemamo odgovor, ama baš nijedan, i to je valjda razlog ili opravdanje naših pogrešnih koraka vođenih monotonijom i bezosjećajnošću. I koliko god duboko ulazila u ovu temu , i činjenice gledala sa različitih kutova i dalje ne bih znala reći konkretno koju titulu da dodijelim Mersou, moj sud se gasi , pa nekako nalazim opravdanja za sve, ili 'pak pronalazim sebe u nekim djelovima pa ne dozvoljavam da mu se sudi. I zaista smo mi svi bezosjećajne zvijeri, sakrivene duboko negdje u nama koje vode borbu sa osjećanjima i ljudskosti pa ko pobijedi i prvi izađe na vidjelo.

09.07.2014.

i malo šta me pomera i dotiče, sem' možda nje

Ne tako davno, kad je srce utonulo u duboki san, da spava i ne nada se ničemu, moje usne opet zadrhtaše, vatre strasti se popališe i tvoje ruke dotakoše duboko zakopanu dušu u pijesak bolnih uspomena. Tvoje usne obećaše da je bol daleko iza nas i da dok si tu neće ga biti, a ja .. ja povjerovah, šta drugo da uradi jedan psiho, dotučen nadanjem. Bila je to sreća, nijedna riječ nije dovoljna da opišem kolika, veća od one kada se dijete obraduje čokoladi, nada veća od one kada bolesnik leži nepomoćan moleći se za zdravlje. Nije bila ljubav , ne , to je puno više od jednog "volim te". Pa taj glupi osmijeh iza ponoći kada se misli same dovuku do tvog kreveta, pa ona čežnja kada tvoji dodiri isparavaju sa moga tijela. Kada se sve sabere i oduzme , ti si bio način mog života , moje Ja i sve ono što je duša priznavala svojom. A sada , sada sjedim u uglu sobe , ubrzani otkucaji srca , dok drhtavim rukama brišem suze i prelistavam stare slike, pa se još mnoštvo njih niže pred očima. Nisu to tek one slike , uslikane fotoaparatom , to su uspomene , one koje se javljaju kada znaš da dalje nemaš , kada kreneš pa lupiš cijelim tijelom od neki imaginarni zid , stvoren tvojom maštom , i zaboli te , jako te zaboli da ni sam ne znaš odakle više. Pobjegla sam daleko, od tebe, od nas i uspomena, nisam znala da će me sve sustići, ne znajući koliko god daleko bježala od osjećaja se ne bježi. A mene prati jedan , ili više njih, šta znam, nedefinisani su. Ja to zovem "nedefinisana nula" , gdje su osjećaji spojeni u jedan, u moju nulu koja se pojavi poslije ponoći, al' u biti i ne odlazi od mene. Nula je satkana od bola, čežnje, kajanja, ljubavi, starih osmijeha, i svega što sam imala, najviše se istiće moja nemoć nad svime što se događa,ja sam nula. Onda bježim iz ugla sobe, izlazim na balkon, nastavljam pisati, lakše je. Nemaš baš ljudi da trpe tvoje suze, tvoju bol, ne pomažu ni one ofucane fraze poput "ma bit će to sve uredu". Daleko od toga da se moram skrivati da zapalim svoj omiljeni porok, ali nešto me tamna noć koja mi broji korake kroz stan daje snagu pa pod sjajnim zvijezdama palim cigaretu i pokušavam da nestanem kao dim već pomenutog poroka. Nije to ni porok, to je spas, spustim je lagano na svoje usne, zapalim i ispred nosa gledam kako gori , izgorjele su mnoge stvari pred mojim očima, nemoćna da spriječim , naviknuta na gledanje nečeg što nestaje, pa me više i ta bol smiruje. Daleko sam ja i od pisca, samo nikome više nisu potrebni ovakvi kao ja, izgubljeni u noći , sa beznadežnim suzama , koje kao kapljice rose prelaze preko obraza i završavaju ili na odjeći ili na podu. Glava je podignuta, visoko, kad već gubim, nek' gubim dostojanstveno i tebe i nas. Riješila sam jednom zauvijek da kažem bolu dobrodošao, i da ne tjeram inat kad već vidim da je suđen da mi bude najbolji prijatelj. Možda sam mazohista, šta znam, čekam znak da spoznam samu sebe, izgubljena sam. Heej , pa prije samo par mjeseci znala sam ko sam , šta želim i šta me čini sretnom, a onda kao pijesak kada stisneš iz mojih ruku pobjegneš ti, i uletiš u tuđe šake, one koje bi kao implusivno žensko pokidala , čije bi kosti polomila, izbrisala sa zemlje, ali daleko sam , nemoćna i da tebi dokažem koliko griješiš , a i sebi samoj da kažem stanii budalo , nije ti suđeno. Mogla bih ja još o ovome , lakše napisati nego nekome ispričati, nisam baš vješta da kažem nešto, kad god je riječ o tebi, moja šutnja sve kaže, glas bi zadrhtao , suze bi izdale, a i u grlu se neka knedla stvori kad god se tvoje ime spomene. Daleko si ti ljubavi, daleko na sve načine osim moga srca, njega još uvijek dira to što ti ni glasa ne čujem. Možda je bolje da šutim, da nikome ne kažem da ti nisi čovjek, ti si zrak, moj zrak. Samo poređenje je dovoljno da shvatiš koliko si potreban. I umirem, a živa sam. Venem kao cvijet u vazni bez vode,čekanje. Teška li je to smrt kad sve u tebi umre a tijelo ostane da živi. Sada kada sam se vratila na stari ugao sobe i kada nula već popušta svoje konce koje je vezala oko moga srca možda lagano utonem u san. Više nije ni noć, svanulo je. Pred sami izlazak sunca priznam sebi po ko zna koji put da te ne mogu otjerati , da si uvijek tu negdje da me podsjetiš šta je bio život , i da shvatim šta je preživljavanje. A onda opet misli lutaju ko zna gdje, dok san ne sustigne umorne oči nakvašene suzama i obriše obraze umrljane razmazanom šminkom. Ako i nekada dotakneš jednu od ovih mojih noći, ja ću moliti da to samo bude jeza koja te prođe ako budeš čitao nešto poput ove ispovjesti, da pod milim Bogom nikada ne doživiš smrt dok ti je tijelo živo, NIKADA. Laku noć njene pospane oči . PS ; voli te tvoj smrad najviše na svijetu.

24.03.2014.

Esej za djelo Franza Kafke - Proces

Djelo Franza Kafke - Proces je kao predviđenje današnjice , povezano s religijom, shvatanjem života , kako u Bosni i Hercegovini , tako i šire. Cijeli naš život kao proces se svodi na to da smo osuđeni na prepreke koje nas prate u svakom koraku. Sam život je u biti neka prepreka gdje smo osuđeni, često nepravedno , od strane drugih , dok po religiji samo na jednom mjestu pravda postoji , kako je Kafka već naveo. Danas u Bosni i Hecegovini kao i u XX vijeku kada je knjiga objavljena , ništa značajno i politički nije došlo do promjene, i dalje ostajemo lutkarska predstava gdje su konci našeg života pod tuđim rukama , gdje je sudbina pojedinca bespomoćna naspram centra moći. Jedan Kafkin citat kaže : " Čak i kada bi čovjek mogao poraviti neke sitnice - što je međutim , luda tlapnja - postigao bi u najboljem slučaju nešto za buduće procese, a sam bi sebi neizmjerno naškodio jer bi privukao pozornost sudskog osoblja, koje je uvijek željno osvete. Samo ne treba izazivati pozornost ! " , što još jednom ukazuje koliko smo u suštinu maleni nad centrom moći gdje je svaki naš korak samo magnet za njihovu osvetu , za jedan vid birokracije gdje se stavljaju pravila iznad čovjeka te se prema njemu , uglavnom , odnosi kao prema objektu. Svaka pogrešna riječ ili posupak u procesu nas dovodi do osuđivanja. Naša današnjica se ništa ne razlikuje, te su i dalje naši konci u rukama drugih i igramo istu ulogu u predstavi. Sama povezanost politike i religije daje besmislenost procesu kao životu gdje se uzaludno borimo za budućnost, jer religija kaže da pravdu ostvarujemo tek kada zatvorimo vrata ovoj iluziji i otvorimo vrata stvarnosti koja nas čekaju na drugoj strani. I zaista stvarnost biješe samo ono gdje su stvari realne , gdje samo jedan odlučuje na pravedan način, gdje ne vlada nijedna politika , gdje nema nacionalizma i cinizma , gdje smo zaista osuđeni samo za ono što činimo. I onda se postavlja pitanje da li ćemo ikada taj nebeski sud spustiti na prašnjavu zemlju , te promijeniti ono što smo stvorili , i zašto ne ?

07.02.2014.

Problem nastaje kada izgubite sposobnost da nasmijete jedno drugog.

Možda nije bilo suđeno da se borimo jedno za drugo , ili to pak mi nismo htjeli !? Okrenuli smo leđa jedno drugom' misleći da je najlakše bježati od problema. A možda ni krivica nije naša , možda je tako trebalo biti , ko će ga znati. Ja znam samo da mi prokleto fali , i da se od osjećaja javlja samo nada da i ja njemu falim , a najgore je to kada ne znaš da li mu fališ ili te zaboravlja !

07.12.2013.

Volim i voljena sam,šteta što su to dvije različite osobe..

Odbrojavam dane,sate,minute,sekunde,cijelu jednu vječnost da zaboravim,al' ne mogu. Nema zaborava za tu izdaju , za porušenu mladost i nema lijeka za slomljeno srce. Poslije tebe, poslije tebe kao da ne postoji , sve se tako lahko ruši kao kula od karata , svaki korak i uspjeh koji s njim napravim vrati me tebi. Prvi si a i posljednji koji je moje srce imao,onako potpuno ,čvrsto bez imalo opiranja. A on? On je tu da mi pokaže kako si me ti trebao paziti i voljeti ,on je tu da mi vraća osmijeh kada ga sjećanja na tebe sakriju,da bude moj razlog za borbu i jedan veliki dokaz da nas uvijek neko voli uprkos preprekama i da postoje ljudi koji znaju koristiti riječ hvala. Kroz tijelo mi prolaze trnci kada shvatim da uzimam prezime koje nije tvoje,da uzimam ljubav koju nisam zaslužila , a sve što je moje kod nje je. I kako biti jak,kako izdržati ,bez tebe kao bez zraka. Po zadnji put te molim vrati se jer se brinem za sebe. Sve bih ostavila,sve porušila samo za još jednu tvoju laž,tvoj dodir.MOJ SI POROK,OD TEBE OVISIM,TI ME UBIJAŠ.

01.11.2013.

Ljudi pate od datuma. A datumi su nebitni ako ljudi nisu vrijedni sjećanja. Neki nažalost, nisu. Ne bole datumi, ne bole prva svitanja. Bole iluzije, prazne riječi. I prava lica…

I ono malo sreće što sam s tobom imala , skupo sam platila. Ova godina me puno koštala , i najgore od svega je što me uspomene i dalje gaze i lome, što iz dana u dan sve više fališ. A novembar je , naš mjesec , naši dani , sve je tu , samo ti nisi. Ne znam kojom zaslugom ne mogu da stavim tačku na sve i čemu sva ova bol !? Ne treba meni puno , samo jedan tvoj pogled pun kajanja za sve preplakane i odbolovane dane , jedan zagrljaj da osjetim tvoj dodir i samo da me još jednom nazoveš svojom. Hah , koji snovi , sanjaj Aida , samo to i možeš , drugu on sad grli i voli , a ti stojiš u mjestu. I šta ću , tako mi je kako mi je , voli tajno , laži narodu , a sebi u ponoć priznaj po ko zna koji put da ti niko nikada više neće značiti kao on. Bez zaborava , bez preboljavanja , jučer , danas , sutra i zauvijek volim te.

10.10.2013.

Neki datumi nikad ne postanu samo broj.

Ponoć je duboko iza mene a ja stojim na balkonu posmatrajući grad koji je utihnuo.Vani nema nikoga osim ponekog psa lutalice koji prođe tražeći svoje skrovište do jutra.Čuju se samo kapi kiše koja rominja cijelu sedmicu,dok se puni mijesec svija nad nebom,kao da baš mene posmatra i smiješi mi se.Puše lagani povjetarac i raznosi opalo lišće a novembarski zrak probija do kostiju.Na meni njegova dukserica i cigara u ruci ,misli ko zna gdje su.Na drugoj strani grada,predpostavljam,tamo gdje je i on.Duša puna nemira , kao da bih plakala i vrištala,toliko snažno da probudim cijeli grad , ali ni jecaj da ispustim , ni suza da padne , pitam se šta mi je ? Postala sam i sebi daleka , kao da se duša udaljila od tijela , postala sam strana , nedefinisana.Miješaju se mnogi osjećaji,čak i oni za koje ne znam da l' su stvarni.Gasim cigaretu a u glavu mi dolazi citat koji sam davno negdje pročitala ; "Cigareta me je jednom naučila lekciju o ljubavi. Kada stvari dogore, ugasi ih i baci. Pali sljedeću.". A ja svoju nisam bacila,borila sam se do kraja dok me nije spržila i bolom se otela sama iz mojih ruku. I još nosim taj ožiljak ,da me podsjeti iz dana u dan gdje sam griješila.Eto baš to mi je noćas,novembar me dira u stare rane,boli me stari oziljak koji nosi njegovo ime.

28.08.2013.

lopove moje mladosti.

Kao stari prosjak pokupim ostatke velikog zalogaja ljubavi i nastavim dalje tražiti mrvice koje bi me vratile u život.Ali jedna gorka mrva mi osta u grlu , steže me kao knedla i ne da mira.Nazvah je dvadeset i prvi. Listajući stare sveske ,ispisane citatima dok sam sanjarila na dosadnim časovima , krenem pisati nešto svoje , pa stanem, ne znam od čega da počnem , od ljubavi , mržnje , osvete ili opraštanja !? Ni pukim čitanjem knjiga nisam uspjela shvatiti zašto sam toliko griješila ,ali znam da sada pažljivo biram ono što stavim blizu srca. Željela bih da izbrišem jedno poglavlje svog života i da knjigu pišem puno ljepšim riječima , da portret sreće slikam puno ljepšim bojama , ali previše je crne. Hoću i moram da vam pričam o tom dvadeset i prvom o toj gorkoj mrvi ljubavi koja je izgledala tako bezopasno a opet je baš ona najviše bola donijela,valjda zato što mi je glad bila prevelika. Bio je novembar , nikad ga neću zaboraviti,jedan običan utorak , poput onih jesenjih kada se u svakom dvorištu osjeti hladnoća novembra i lagana kiša dok dječije stope raspiaju već opalo suho lišće.Prije nešto više od pola godine, shvatila sam kako je život puno više od želje za uspjehom i da tu negdje postoje ljudi koji samo jednim svojim osmijehom , pogledom mogu da naprave haos u tvojoj glavi. Da u njihovom zagrljaju svijet izgleda milijun puta ljepše.Danas,ja više nemam prava na njega , ali bih čak i pustila da mi ukrade dan jer su opet tu oni dani kada mi svi liče na njega a nijedan nema njegove oči. Oči koje su prije više od pola godine otjerale kišu i novembaru ulile mrvu toplote i dale tom mjesecu nešto posebno , nešto duboko urezano u meni. Za nekih par mjeseci ostavio je mnoštvo uspomena koje vjerovatno nikada neće izblijediti. - Da , to je taj dvadeset i prvi , moja svetinja , moja najbolnija uspomena , veliki ožiljak i moja mladost. Priča se u gradu kako smo se voljeli , ma ništa druže to meni ne znači , mi nismo uspjeli. Nestali smo u kao pahulje snijega na suncu , olako je pukla ta tanka nit na koju smo položili naše snove , nadanja i želje, kao da nismo ni postojali. A pamtim druže svaki minut koji smo skupa proveli , svaki zagrljaj , suzu dodir , sve što me vezalo za njega. Pamtim da smo bili sretni , one loše trenutke pokušavam zaboraviti , ali mojom ili njegovom greškom previše smo ih druže napravili. Nismo znali sačuvati ono što smo imali. Ja sam se predala a on me zamijenio. I ne krivim ga , neke stvari se nikada neće promijeniti , ja ću uvijek ostati njegova , a on moj oteti anđeo. Kažu da je sretan , da je voli , ma neka je voli kada mene nije , neka bar neko od nas ima sretan kraj , previše ljubavi je da bih mu loše željela , ne mogu to , mada poslije svega vjerovatno bih trebala kleti i prolinjati sve što je bio. Čudna je to ljubav , trebala bih ga mrziti , ali ne mogu , nemam ja dva srca jedno za ljubav a drugo za mržnju. I neka nikad ne sazna kako boli kada ti neko uzme dio tebe , ta bol nije za ljude . Pitaju me često za njega , stavim ruku na srce i nasmijem se. U prošlosti je , fino sam ga ušuškala u svoja najdraža sjećanja i neka tu ostane zauvijek,i čuvam ga. Mada ne bojim se za njega , nego za sebe.Bojim se da nikada više neću znati voljeti , onako iskreno , onako ludo , djetinje predat se , nikad i nikome kao njemu,i da više nikada ništa neće biti veliko kao s njim.

20.07.2013.

Želim da mi se vrati ono što volim.

Prazna flaša jeftinog pića pored kreveta i zadnja cigareta u ruci. Ponoć je davno otkucala , osvanuo je još jedan dvadeset i prvi. Stavljam ruku na prsa da srce od bola ne bi iskočilo a drugu sklanjam daleko od telefona da ne okrene taj dobro poznati broj. Puni mjesec nad nama i pokoja zvijezda , od svega samo je to ostalo da dijelimo. I ova prostorija me guši , uspomene stanuju u njoj , još se osjeti tvoj parfem i onda se počnu nizati slike pred očima. Ti , nasmijan i lijep ležiš pored mene , prstima mrsiš moju kosu a usnama prosipaš otrov. Pa onda više nemam snage da sjedim tu , gasim cigaretu i izlazim vani. Tamna ulica korake mi broji , a suzama ostavljam mrvice hljeba da mogu pronaći put nazad. Ugledah zvijezdu padalicu , i htjedoh nešto poželjeti , a šta da želim kada su u svakoj želji samo te plave oči , pa i moja želja ostade neispunjena. Zastadoh na tren i shvatih da nemam ni kamo otići , ovaj grad je pun tebe , pun prošlosti i svaka ulica čuva neku našu priču. I nisam mogla , zaista više nisam imala snage ni da se borim sa nečim davno izgubljenim a čvrsto vezanim duboko u meni. Poželih još jednu želju , da mi se vrati ono što volim i pustih da me lagani vjetar odnese u nepovrat.



04.07.2013.

Izvinite što sam previše dobra prema vama , neću više biti.

Svi žele neko moje izvinjenje , traže neku moju krivicu , e pa ovako ; - Dragi "prijatelji" izvinite što sam vašu dvoličnost davno pročitala. - Svim momcima se izvinjajem što ni svoje tijelo a ni srce ne poklanjam kao igračku. -Veliko izvini poklanjam svom bivšem za pruženu ljubav i opraštanje njegovih sranja , nisam trebala zaista. -Svojim roditeljima se izvinjajem što mislim da sam najgora od sve djece. - ADSL-u se izvinjajem što mi jebu konekciju svakih desetak minuta. - Političari izvinite što nam je država u kurcu , sigurno sam ja kriva. - A onda se na kraju izvinjajem sebi zato što sam pustila da mi ljudska glupost , iskvarenost dignu živac. Što sam zbog pogrešnih osoba postala prazna duša bez ijedne emocije,baš kao stara tvrđava koja čeka da je neko obnovi.Tako i ja čekam da dođe neko ko u sebi ima bar dozu ljudskosti , da ponovo izgradi zidove ove puste duše,ali uzaludno. Poneki putnik i svrati , prođe kroz život , kao kroz tvrđavu , divi se ljepoti starog kamena , i ode. Nestane u dugim putevima života pamteći jednu pustu tvrđavu i žaleći što svoj pečat ne ostavi na njoj.

27.06.2013.

I kad si uzela sve i kad si otisla s njim i ako zeleo sam, nisam mogao da te ne volim .

Ma oprostila bih mu sve , svaku laž , svaku izdaju , preko svega bi moje srce prešlo.Trebala bih ga mrziti , prezirati , a ja nemam dva srca , jedno za mržnju , drugo za ljubav. Toliko mi je samo stalo do osobe koje nije zaslužila ni imena da mu se sjećam. I fali mi , fali mi da me opet slaže da sam jedina , fale mi noći u kojima na mome tijelu ostane njegov parfem , njegovi dodiri. A najviše od svega fali mi da mi rukom miluje lice , svoje usne prisloni uz moje i tada počinje bajka. Još jedno dobro odigrana bajka mene kao naivne princeze i njega hrabrog princa , koji nestane baš kada je potreban. Bila je to bajka na naš način , sa čudnim krajem , ma nije bio čudan , bio je samo satkan od realnosti.

25.06.2013.

Pamti da me ne zaboraviš nikada..

21.11.'12



25.06.2013.

Mnogo mi nedostaješ u ovim sitnim satima. Zalutaju mi misli , i često se zapitam da li ti ikada pomisliš na mene,hah opet sam naivna nikako da shvatim - naše je prošlo!

22.06.2013.

time for inspiration :$

Kao latice ruža , to njeno nježno lice bivalo je često nakvašeno suzama.Nikome nije znala objasniti zbog čega joj se raspoloženje iznenada pokvari , gdje tad misli odlutaju i zašto suza poteče.Mogao bih je porediti samo sa školjkom koja u sebi nosi biser.Biser bi u ovom slučaju bilo njeno srce , njena krhka i osjećajna duša.Da bi otkrio tu silnu ljepotu koju je skrivala u sebi morao si se dati na trud da slomiš oklop , tu školjku da otvoriš i osjetiš čaroliju ljudskosti. I taj osmijeh snježno bijeli zubi zračio je optimizmom i tjerao bi me da se svaki put iznova zaljubim.Imala je mali ben iznad usne za koji bih je često zezao da je mana na njenom licu, a ona bih se durila na mene ne znajući da taj ben zapravo obožavam , izgledala je tako zavodnički kada se ljuti. Pisao bih ja još o njoj , ni sam ne znam da li bi ikada mogao prestati. Ona je ona nit koja mi je falila da upotpunim svoj život i zapravo mogao bih je porediti sa svim ljepotama ovog svijeta jer je i ona sama jedno Božije čudo , jedna "spešl" vrsta , nedefinisana a meni tako potrebna. Nisam jučer , neću danas a ni sutra , ma baš nikada požaliti što joj dadoh svu pažnju i ljubav ovog svijeta.

26.04.2013.

Koliko god se mi trudili i htjeli , neki datumi za nas nikad neće biti samo broj.

Stojeći tako pod tamnim nebom pokušavajući pronaći par naših , odavno ugašenih zvijezda drhtim i lomim se kao prut na vjetru.Ne znam da li to bijaše od zime ili od činjenice da smo se i mi , baš kao i naše zvijezde ugasili i nestali u sutonu tame i tišine koja je pokrila grad. Tijelo već utrnulo od bola ne osjeti da hladan zrak probija do kostiju,pa i da ih smrska manje bi bolilo nego ovo polomljeno i do kraja iskorišteno srce.Dadoh ti ga na poklon dvadeset i prvog novembra a ti ga čuvah pa spali , i ne bole opekotine i plikovi koliko boli ona pepeo što je vjetar nosi u nepovrat. Napisah par riječi koje sam željela da znaš , zapečatila sam ih u knjigu crnih korica u nadi da ćeš je nekada pročitati , ali ne. Predomišljajući se dugo , spalih je baš u aprilsku ponoć i zarekoh se pred Bogom , da mi bude svjedok da je kraj.Zajedno sa mojim osjećajima i već spaljenim srcem izgorjela je jedna davno rečena zakletva , jedno obećano "zauvijek".I ako se ikada tebi vratim neka me moj Svjedok kazni , ako goreg zla može dati , neka mi oduzme i tijelo i dušu al' tebi neka me ne ostavlja. Jer ti jedini ,bješe moja prva ljubav , i tebi dadoh ono što godinama čuvah a cijenit nisi znao.I neka nas kazni oboje što bacili smo sve u mutne vode nabujalih rijeka.Kiše će liti , sprati će svu tugu , ali niko uspomene i sjećanja uklonit neće. Boli i boljet će i ko zna koliko još će , ali prestat će. Mrtvo srce kada položim na rosnu travu i izdahnem dušu visoko na nebo , dužnik ćeš mi biti. Ja bih ti sa silnom ljubavi u grudima i šakom nade sve oprostila , ali suze ni da čuju.Njima ćeš vječno dug otplačivat i za moju dušu Bogu molit , neka mi oprosti najveći grijeh , neka mi oprosti tebe. I nebo neka mi oprosti što ti bijaše jedino čemu se molih , što svu ljubav ostavih tebi. Jedini , saznat ćeš nekada , kada nas više ne bude , ni na nebu ni na zemlji da sam samo za te znala , praštala ti i volila te , sada sve prešućene osjećaje spaljujem i puštam da u prahu nestanu.Boljeli bi više da su izgovoreni, zato prepuštam tišini i suzama da ispuste jecaj koji duša nije mogla , da kažu riječi koja usta ne izgovoriše.Svoje stihove posvetih tebi, a stihovi će ostati još dugo nakon mene da svjedoče koliko te voljeh.

02.04.2013.

BOLI !

Gdje i kako dalje ? Da započnem pisati novu životnu priču iako stara nije dovršena !? Čak i da zapalim stranice dosad ispisane knjige prošlost neće nestati a ni moj se rukopis neće promijeniti.Ostaje mi samo da se nadam , nadam u bolja jutra , u bolje dane. Ne znam da li je i to pametno jer kad god sam se nadala i čekala nešto , to nešto je brzo nestalo ili se nije ni pojavilo , lice je uvijek ostalo nakvašeno suzama.BOLI .. to je sve što vam mogu reći.Neki će razumjeti a neki ne , tako to obično biva.Život je teško shvatanje druže , svoje srce moraš dati na kocku , biti izigran i razočaran da shvatiš ovo moje "boli". I nikad nisi dovoljno pametan , uvijek ti neka lekcija izmakne a greška se ponovi.Hrpa iskustva ti druže u ljubavi ne pomaže.Tvoj razum se gubi i dolazi ovisnost , popuštaš pred svjesti i stavljaš sreću na kocku , daješ nekome moć da te uništi.Ali i to razum ne shvata dok ne dodje kraj. U ovih malo proživljenih godina druže , shvatih jednu činjenicu , sve je prolazno a zauvijek je ipak samo riječ koja pri svakom izgovoru , gubi svoju vrijednost , pa ni od mog zauvijek nije ostalo baš mnogo. Možda još jedna šansa za trajanje ali ne zauvijek , sat uvijek otkuca kraj ranije na par stoljeća.Puste li nade , gubi svoj sjaj , ja tako mlada a odveć razočarana u surovu realnost.

22.03.2013.

Da, zaista sam tek putnik, lutalica na ovoj zemlji. A zar ste vi nesto vise?

Kakvu definiciju dati životu !? Da l' je to samo jedno veliko putovanje gdje smo svi lutalice neshvaćene od strane mnogih !? Da li nam je zadatak da tražimo nešto nedefinisano u ovom sutonu laži gdje su svi pod maskama koje padaju tek kada se naučimo igrati kojekakvim trikovima !? Koliko dobijamo a koliko gubimo tokom našeg putovanja vrijeme će pokazati. Gomila zlata sasvim je nevažna i tako sitna , vrijedno je samo ono što ponesemo duboko pod zemlju kada se naše putovanje završi. Naš uspjeh su one osobe u čijem sjećanju ostanemo duboko urezani i kada nestanemo kao pepeo nečeg izgorjelog na vjetru. Trudimo se biti prihvaćeni od strane ljudi čija lica i ne poznajemo , brinemo za tuđa mišljena a ne shvatamo da tada gubimo sebe i pravi put te skrećemo u neku provaliju. Život zaista jeste veliko putovanje gdje je važno samo ono što se ne da kupiti , gdje se tuga mjeri brojem prolivenih suza a sreća iskrenim osmijehom. Težiti biti prihvaćen tamo gdje ti možda i nije mjesto je težak posao a još bolnije je kada nisi prihvaćen tamo gdje želiš da budeš , u nečijem zagrlaju , pogledu i biti zaslužan za nečiji osmijeh. Da , svi smo mi putnici , sanjari lutalice i svi smo jednaki , i na zemlji i pred Bogom.

15.03.2013.

Bez tebe sam na ovom svijetu kao pusta ulica ..

U ovoj snježnoj noći dok kazaljke na satu lagano otkucavaju naš kraj , ja uzaludno svoje skrovište pokušavam naći u tvome zagrljaju.Padam pred iskušenje dal' se boriti ili posustati.Suze lagano klize niz moje obraze i utapaju se u jastuk kao pahulje koje žure da dotaknu tlo i istope se.. Kraj je zar ne !? Naš sat je davno otkucao , nestali smo .. A šta ostaje ? Hladan pogled dvoje ljudi koji se tako dobro poznaju , hladan kao ovaj januarski zrak.. Par uspomena neizbrisivih iz srca , iz sjećanja i još jedna bol koja me sustiže i lomi.. Volim slušati tišinu , tako se brže utopim u svojim mislima , ponekad uspijem i čuti otkucaje svoga srca koji uspore na svaki moj uzdah.. Najmoćnija vodena sila , kako je Balaš nazva , i dalje se utapa u mome jastuku , ona je bar našla svoje skrovište a ja i dalje gubim.. gubim tebe , gubim sebe , gubim nas. Život je velika lutrija a ja rođeni baksuz pa nikad da dočekam dobitak koji bi od sreće tako sebično čuvala.. Ponos , šta mi ono biješe ponos ? Jedan glupi osjećaj koji sam ja stalno gazila a drugi su ga čuvali.Odvajao me je od mnogih , čak i od onih koji su se zakleli da nikad neće otići , odustati.Više ne boli kraj , boli izdaja , porušena obećanja , pogažene zakletve. Nisam ni tužna , zašto bih bila , upoznah davno bol pa se navikoh na nju , ona me ne može više rastužiti. Ja sam samo razočarana , razočarana u realnost , u ljude , u sreću za koju su mi govorili doći će , a nije došla.. Razočarana u nas.. a to je posljednje što se trebalo dogoditi zar ne ? Pa dobro , dogodilo se i šta dalje , opet ono pitanje koje me muči danima , boriti se ili posustati !? Boriti se za nešto što će vremenom svakako nestati i izblijediti ili posustati i patiti sebe pitanjem " a šta bi bilo kad bi bilo" . Ja mili odustajem. Odustajem od tebe , od nas. Izdalo me i ovo malo snage , prepustila sam se porazu , dušu prodala bolu i nema nazad. Mogu samo ići dalje , varati ljude grčem za koji oni misle da je osmijeh i potajno maštati , da smo mi , baš mi mogli biti sretan par u ovoj snježnoj noći i pustiti da se pahulje tope na našim usnama dok kazaljke na satu otkucavaju ponoć a ne naš kraj. Željela bih i tebe slagati da sam preboljela i da mi nije stalo , iako jeste , o još kako , ali ti si mi davno naučio čitati iz očiju , moj prazan pogled sa osmijehom na licu kaže istinu. Reči će ti da te volim , da čeznem dok tijelo drhti pod dozom alkohola i da nisam i ne mogu nikada preboljeti.

05.03.2013.

Zauvijek budi tu .

Kažu to je nedostajanje , a meni je to mnogo više. Teško je kada ne znaš da si i ti nekome potreba i stalna misao a taj neko je tvoj razlog za svaki osmijeh na licu.Zabole minute i sati kada znaš da je daleko , kada duša zatreperi od čežnje za samo jednim zagrljajem. I tada se kaješ za sve svađe koje su vas razdvajale i obraduješ se činjenici da poljubaca ima mnogo više da sve izglade. Oh Bože , volim tu mrskotinju s plavim očima , i svaki put kada me onako nježno pogleda ja nestajem , duboko u sutonu sreće , mašte i ljubavi. Duboko u sebi i nadi da će taj pogled vječno trajati. Koliko nekoga morate voljeti da bi samo jedan pogled učinio tako mnogo !? Niko drugi ili nešto drugo ne postoji , samo vi i taj neko , "neko vaš". Sve ostalo je podloga portreta vašeg života obojena u sreću , samo kada je on tu .

23.02.2013.

Zauvijek je ipak samo riječ .

Zar nisam dovoljno gubila i sabirala poraze , propatila kroz ovo malo svojih godina !? Zar i tebe najdraži moram baciti u hrpu propale sreće ? Znaš.. teško je , teško kada znaš da pukla je tanka nit na koju sam položila svoj zadnji tračak nade da bih mogla biti sretna. U moru mojih suza utopila su se sva tvoja obećanja , sve velike riječi koje si mi šaputao dok si se igrao mojim loknicama. Boliš me.. znaš , boli izdaja. Boli shvatanje da je zauvijek samo riječ i da me je sreća davno zaobišla.A voljela sam te , i ne mogu prestati , koliko kog vremena da prođe ti ćeš ostati najdraži. Srce treperi , malo malo pa stane , misli poznaju samo puteve koji vode tebi , i kako poslije svega da se sučim s realnošću , kako da prestanem sanjati i probudim se iz bajke koju smo zajedno gradili. Šta da kažem prijateljima pred kojima si glasno govorio da me voliš , šta da kažem mili , što više ne postojimo mi. Falit ce mi da i proljeću dodam pridjev "naše". Falit će mi mnogo sitnica , svađa , smijeha , zagrljaja , suza , i sve se to pretvara u bol kada ti nisi tu. Među nama su ostali samo muk i tišina , pogled u prazno , riječi koje više nemaju smisla , kraj je. Bio si neko moj a sada samo stranac kojeg jako dobro poznajem , neko koga sanjam a nemam pored sebe. Ne brini mili , i kada nisi pored mene čuvam te , duboko sakrivenog u sebi , sa ponekom suzom ili osmijehom , ali tu si , i ne dam te. Borim se s maštom , pokušavam otvoriti vrata realnosti ali ne ide mi , onda posustanem i nastavim sanjati , šutim i sanjam te. Bar to mogu , jedini , sanjati da nas nikad nisu rastavili.

21.02.2013.

Ja znam te jako kratko al' čekala sam te oduvijek. Hvala za prelijepa 3 mjeseca. Voli te tvoja mrskotinja.

18.02.2013.

ah ti osjećaji ...

Ponovo lutam tim prostorijama misli,bespomoćna pred istinom.Tamo gdje se mogu smijati , gdje mogu vrištati na glas , a da me niko ne vidi,niti čuje.Ovih dana se čudno osjećam,mislim da je neki novi,neki nepoznat i težak osjećaj obuhvatio moje tijelo,dušu.Osjećaj koji tek ponekad navrati,zaustavi mi srce na tren,čisto da me podsjeti na svoju prisutnost.Ljudi ga nazvaše ljubomora... Pa se zapitah, šta je to ustvari ljubomora ? Je li to samo ovaj osjećaj koji mi ponekad ne da mira ? Je li to ono što ti ne da da dišeš ? Je li to kada poželiš da ga sakriješ daleko od drugih očiju ? Kada poželiš da je nešto tvoje, samo tvoje.Zauvijek? Pa opet počnem razmišljati.Kako zaista definisati taj osjećaj kojeg niko ne bude lišen.Ljubomora kod mene nije stalni gost, ona je tek poneki prolaznik , tek poneki osmijeh,suza,bilo šta osim stalnog gosta.Kažu da je ljubomora odlika nesigurnih ljudi, ja to nisam,ali opet sebi ne znam objasniti zašto je ikako tu? Možda zato što ljubav ne ide bez ljubomore ? Što sreća ne ide bez suza ? A kiša bez duge ? Je li to odgovor ? Volim , iskreno ,ludo,onako bez razmišljanja,najljepše djetinjasto.Dodajem kojekakve boje na portret ljubavi, slikalm te oči najljepšom plavom bojom.I želim samo jedno,da zauvijek ostane moj.Želim da mi tijelo zadrhti svaki put kada je u blizini. Sebično ga čuvam,bar se trudim. Ljubomoru skrivam, ne želim da je on primjeti , ali ludica mala,uvijek mi pročita iz očiju.Zna da samo njeg želim zauvijek,za sebe.Zna on to.. O još kako ..A šta da mi uzmu moje najdraže , zar da ga izgubim. To je onaj stari strah.Kako bih preživjela bez njega neka ostane tajna,duboko urezana u ovaj datum,u ovaj vazduh. I doista , naučila sam , život me je naučio da ljubomora ne mora biti loša stvar čovječanstva.Naučila sam da može biti najljepša stvar na svijetu,onako najslađa,srcu najdraža.Tek da osjetiš da ti je stalo,i da je nekome stalo .



02.02.2013.

zauvijek tvoja.

Ljuti jedno na drugo sjedjeli smo i šutjeli, razmišljajući o mnogo čemu dok je u pozadini tinjala lagana muzika. Vrtila sam prsten na lijevoj ruci želeći da ga skinem i zvanično budem slobodna djevojka ali neki glas u meni je stalno ponavljao "ne radi to". Kada su kazaljke na satu kucnule i bilo je vrijeme da odem shvatila sam da prsten ne mogu skinuti te da je on moj okov , ne mogu se odreči onoga što nosim u srcu. Gledajući njegove oči kako svjetlucaju u mraku razum je utihnuo a srce se oglasilo , "volim te mili" , rekla sam ne očekivajući nikakav odgovor , kratki poljubac u čelo i odlazim. Dok sam lagano koračala i udaljila se od njega osjetila sam drhtaj svog tijela i nečije ruke oko struka.Trčao je , stigao moje brze korake koji su probijali hladni zrak i tijelo koje je jedva čekalo da udje u toplu prostoriju , sve to samo da bi me zagrlio onako čvrsto , samo kako on umije , "volim i ja tebe mila" odgovorio mi je na nešto što je ostalo nedorečeno. Tada tog hladnog februara , dok se snijeg pripremao da pokrije ovu malu varoš shvatila sam da ne želim nikada skinuti taj okov koji je na mojoj ruci te da nikada ne želim napustiti njegov topli zagrljaj.

30.01.2013.

Imale su tvoje tijelo a srce ... srce si davno ostavio meni :$

Govorili su mi da je ženskaroš i da me rado pijan s flašom u ruci zamijeni nekom balavicom koja će gradom proturati priče da mi ga je ukrala na par minuta.Ukrale su ga mnoge, a moj inat i ponos su ga davno udaljili od mene, priznajem.Kockao se našom srećom a i sam je znao da je baksuz , zato sada pati , pije i ne zaboravlja. Još uvijek mu kao vino tečem kroz vene , polahko razaram srce i život. Znam da me pijan često opsuje , da uz naše pjesme čašu razbije , mada nisam ni ja bolja. Voljela sam tog sebičnog gada a sada skupo plačam njegove greške. Sada meni ponos ne da da se vratim tom gadu u zagrljaj , sada se ja inatim. I da , ukrale su njegovo tijelo , ali srce je davno ostavio meni..

24.01.2013.

Život je san..

Kada smo bili mali sanjarili smo vješto o nečemu, sanjarili smo kako imamo najljepše igračke, kako imamo najljepše dvorište za igru, pa smo sanjarili da smo doktori, advokati, i još mnogo štošta.Onda smo ležeći uvečer u krevetu i promatrajući kroz odškrinjut prozor zvijezdano nebo oduzimali i sabirali naše snove, i na kraju bi nam ostali samo oni najvažniji, ali ti snovi su bili obično vezani za nešto što volimo da radimo, te bi se trudili da ih ispunimo.Kako smo rasli naši snovi su prelazili u stvarnost, neke igračke koje smo imali od prije bile su nam draže od najskupljih i najnovijih koje su druga djeca imala, bile su nešto najdragocjenije što smo posjedovali.Pa u sljedećoj fazi smo shvatali da je sve u novcu, da se sve može kupiti, ali ne može, ne možeš kupiti zdravlje, ne možeš kupiti ljubav, ne možeš kupiti sreću.Roditelji su uvijek bili tu da nam daju bilo kakvu podršku, moralnu ili finansijsku, oni su uvijek bili i ostat' će naša desna ruka.I na kraju kada smo ostvarili svoj najveći san da radimo to što volimo, tada smo shvatili da to i nije bio onaj veliki san o kojem smo oduvijek maštali.Naš najveći san je bio ljubav, porodica, dom, sreća i pogled sa fotelje na svoju djecu koja se igraju onako dražesna, sretna ispred toplog kamina.I na kraju kada sve ponovo saberemo i oduzmemo, shvatamo da je život šta drugo ako ne san i da iz dana u dan sanjarimo nešto novo, bilo realno ili ne, i da će nam se nešto od toga ostvariti, samo trebamo vjerovati u sebe i svoje sposobnosti, jer ko će ako nećemo mi..

01.01.2013.

Nek' taj njegov zagrljaj zauvijek ostane moj.

Neko je danas učinio da meni bude najljepši dan, i noć. I neko je večeras postigao da se osjećam kao najsretnija osoba na planeti. I taj neko je večeras zapečatio sebe u mom životu uz moj dobrovoljan potpis zauvijek. Prelijep je osjećaj zaspati u zagrljaju voljene osobe i ujutro kada otvoriš snene oči prvo što ugledaš je on . Zaista neprocjenjivo :$ Ljubavi hvala ti za ove prelijepe dane i prelijep početak nove godine.

29.12.2012.

I znaj oče , i na nebu i na zemlji , tvoja princeza te najviše voli.

Svi mi imamo te neke novogodišnje želje. Mala djeca žele mnoštvo poklona , igrački koje ih usrećuju , odrasli žele da uspiju u svojim ciljevima dok oni zaljubljeni žele da i narednu godinu dočekaju s voljenom osobom. A ja.. ja samo želim da mi ti oče budeš dobro. Molim Boga za gram milosti da obriše moje suze i izvuče osmijeh na moje , sada već od suza vlažno lice , činjenicom da u novu 2013 ulaziš zdrav. Želim da ostaneš pored mene i gledaš moje uspjehe i ponosiš se svojom kćerkom koju si često zvao svojom malom princezom. Znaš tata... ja stalno mislim o tebi.. fališ mi kući , fali mi tvoj zagrljaj , tvoji savjeti , naši razgovori. Fali mi čak i da se ponekad naljutiš kada napravim neku glupost , ali već poslije oprostiš. Pišem ovo da bih bol i strah koji osjećam duboko u grudima , smanjila i potopila negdje u suzama. Oče moj , trebam te. Meni tebe niko ne može zamijeniti. Ti moja zvijezda vodilja koja mi pokazuje pravi put i pomaže da ne skrenem u neku provaliju. I sve što radiš , znam da radiš za moje dobro. Nikad ti ništa ne bih mogla zamjeriti. Samo te ne želim izgubiti oče moj. Moje srce je iole jako , ali se plašim da to sve ne bi podnijelo.A i kada bi , na njemu bi ostao vječni ožiljak koji ne bih nikada prestao da boli. Sreli bi se mi oče moj opet , gore visoko , kod Stvoritelja našeg znam ja to ali ima vremena. Ostani još sa mnom. Svi smo njegovi i njemu se vraćamo , ako se već sigurno vraćamo onda Gospodaru ispuni moje želje i daj mi još mnogo lijepih trenutaka s mojim ocem.



10.12.2012.

Ne volim kada je decembar , previše hladan za rođendan..

HAPPY BIRTHDAY TO ME ! :D



07.12.2012.

Volim ga onako kako nikada niko neće moći ni zamisliti, ni objasniti, ni izmisliti. Priznajem, nije savršeno, ali je najsavršenije sto umijem.

Sam Bog zna koliko sam maštala da nađem neku mušku osobu koja će mi, prije svega, biti prijatelj, pa tek onda ljubavni partner. I onda nađem tebe, ispunim svoje snove. Nađem tebe koji zna slušati i razumjeti. Tebe koji zna savjetovati. Tebe koji bi život dao za prijatelja. Tebe koji daje sve od sebe kada voli. Tebe kojeg je dovoljno samo slušati da bih uživala. Ti nisi svjestan koliko vrijediš. Nisi svjestan koliko si dobar. Ali pokazat ću ja svima kakav si zapravo. Pokazat ću da si bolji od većine onih koji te kude. Pokazat ću da s tobom ne vrijede nikakve loše priče o muškarcima. S tobom sve to pada u vodu, ti postavljaš nove granice. Ti nisi kao ostali. A ja sam uvijek znala da je ispod te maske nedodirljivog i hladnog momka ustvari anđeo... pravi anđeo. Sretna sam. Sretna sam jer te znam. Sretna jer te imam. Sretna jer si moj.

04.12.2012.

Bolje znali su od nas , ipak odrasli su ljudi , kažu nije on za tebe još ste mladi , malo ludi...

29.11.2012.

'Kako da i napišem nešto kad sam sretna; svi mi znamo da najljepše riječi napišu najtužniji.

Ne vjerujem da danas ima puno ljudi koji pišu o sreći.Ni ja se ne snalazim u tome jer dugo moja duša nije osjetila tako lijep osjećaj kao kad glavu nasloniš na jastuk i smiješ se bez razloga.Bez obzira na to,pokušat ću.Počet ću sa osobom koja me učinila upravo takvom,SRETNOM.Negdje pred kraj novembra svojom pojavom svakoj boji jeseni dao je onaj savršeni kontrast.Čak i kada se očekuje snijeg i hladni dani on izvuče par zraka sunca samo za mene.Ugrije ovo moje hladno srce i svakim svojim pogledom ulije dozu ljubavi.Vrijeme provedeno sa njim je kao lagana kiša u vrijeme paklenih vručina,čisto da se opusti i uživa.Uspio je čitati iz mojih očiju šta mi na srcu piše i pokazao da je vrijedan borbe iako okolnosti ne dopuštaju da budemo skupa.Ali hrabri ne odustaju te ne puštaju da drugi pišu njihovu priču života.Borimo se za nas i još prelijepih dana skupa.Ovo je moj način da mu kažem hvala,hvala za sve do sada učinjeno,za svaki osmijeh na mom licu koji je tu zbog tebe i hvala za ono sto će tek da bude. Volim te ljubavi !

25.11.2012.

Samo si jedan grijeha vrijedan. 1921

Jesenja šampioneeeeeeeee ! <3



23.11.2012.

A napolju mraz, i magla, i zima, a napolju mrak, al' ovde sve štima od kad tebe imam.

Da sada sam s njim i on je taj poseban dio bez koga vjerovatno više ne bih mogla.Tako mi savršeno izvuče osmijeh na lice i popravi dan.I kada nije pored mene sa mnom je u mislima.Dao je neke posebne boje ovoj jeseni i učinio je prelijepom.Svaki susret sa njim je kao minuta a svaki dan bez njega kao godina. I nije prvi kome sam izjavila ljubav ali je prvi s kojim moja ljubav nema rok tajanja.Rijetki nađu rijetke , uvijek pa tako smo se i mi pronašli u sutonu ovog besmisla. On je onaj posebni s kojim želim upoznati najljepše osjećaje !



16.11.2012.

Živim na ivici ludila !

Ovo je samo još jedan trenutak slabosti koji ću preživjeti a već sutra zaboraviti. I tako iz noći u noć kada tama zavlada mojom sobom srce će po ko zna koji put prepući a sa svakim novim tračkom sunca biti zašiveno.

15.11.2012.

Digni glavu lutko lijepa , pored tebe je muškarac tvojih snova.

Volim te lutkice. I budi sretna jer čuješ ove riječi baš od mene.Odavno ih nisam nikome rekao.Ogradio sam veliki zid oko sebe da me niko ne bi povrijedio , a zapravo ja sam mnoge povrijedio tim zidom. Sinoć dok su padale prve pahulje snijega po suhom lišću zavirio sam duboko u sebe i na srcu našao duboko urezano tvoje ime.Tada shvatih da je moj zid zapravo imaginaran , te da si ga baš ti davno srušila.I nije mi žao , znam da pored sebe imam osobu vrijednu moga srca te da je ljubav obostrana.Nesvjesno , lutko moja , dobila si na poklon moje srce ali i prezime ćeš uskoro.



03.11.2012.

Znala sam,novembar je već uveliko.I na ulicama i u meni.

Bože daj mi snage da izdržim ovaj "nekad naš mjesec" novembar. Da se istrgnem iz ruku uspomena i počnem novi život.





29.10.2012.

U sebi molim da me suze ne izdaju.

***** Napokon , i ovaj moj mali gradić polahko prekriva prvi snijeg.Uvijek sam voljela snijeg, i svu zimsku hladnoću. Podsjećaju me na temperaturu moga srca, koja je, i onako uvijek u minusu.

28.10.2012.

Ponekad pokušam da ne živim u prošlosti, ali prošlost živi u meni.

Bježala sam od prošlosti , trčala najbrže što sam mogla , ali očigleno sam bila spora jer stigla me je. Uhvatila oko struka i lomila na sitne komadiće. Ležala sam sklupčana na krevetu sa bolovima u grudima. Srce je sve brže kucalo a slike su se nizale u glavi. Vidjela sam nas u periodu kad smo bili skupa , boljelo je. I još ne znam kako sam preživjela toliku bol. Suza je suzu prestizala.Više se ni zaboravu ne nadam. Svaki pogled tvoj u meni probudi hiljadu osjećaja a na sam pomen tvoga imena u glavi nastaje haos. Skoro pa godinu dana ja želim da to nestane a svaki dan dolazi samo nada pa zatim razočarenje. Navikla sam ja na bol ali ovoliku kao noćas nikako. Alkohol teče kroz krv , dok se oči lagano sklapljaju , i eto nestajem , u dubini svoje tuge ja nestajem do sljedećeg jutra kada po ko zna koji put moram glumit da sam sretna.

25.10.2012.

.

Ko kaže da se prošlost ne vraća? Ti i ja smo se vratili unazad godinu , u vrijeme kada se nismo poznavali...



14.09.2012.

..

PREPOZNALA SAM JA TVOJE LAŽNE DODIRE , ŠTO U MOJ ŽIVOT DONESOŠE NEMIRE !