Prvi grijeh
lopove moje mladosti. - Zauvijek pamtim te kao prvi grijeh :$

Zauvijek pamtim te kao prvi grijeh :$

Bio si moje najdraže i tu sam najteže pogriješila.

28.08.2013.

lopove moje mladosti.

Kao stari prosjak pokupim ostatke velikog zalogaja ljubavi i nastavim dalje tražiti mrvice koje bi me vratile u život.Ali jedna gorka mrva mi osta u grlu , steže me kao knedla i ne da mira.Nazvah je dvadeset i prvi. Listajući stare sveske ,ispisane citatima dok sam sanjarila na dosadnim časovima , krenem pisati nešto svoje , pa stanem, ne znam od čega da počnem , od ljubavi , mržnje , osvete ili opraštanja !? Ni pukim čitanjem knjiga nisam uspjela shvatiti zašto sam toliko griješila ,ali znam da sada pažljivo biram ono što stavim blizu srca. Željela bih da izbrišem jedno poglavlje svog života i da knjigu pišem puno ljepšim riječima , da portret sreće slikam puno ljepšim bojama , ali previše je crne. Hoću i moram da vam pričam o tom dvadeset i prvom o toj gorkoj mrvi ljubavi koja je izgledala tako bezopasno a opet je baš ona najviše bola donijela,valjda zato što mi je glad bila prevelika. Bio je novembar , nikad ga neću zaboraviti,jedan običan utorak , poput onih jesenjih kada se u svakom dvorištu osjeti hladnoća novembra i lagana kiša dok dječije stope raspiaju već opalo suho lišće.Prije nešto više od pola godine, shvatila sam kako je život puno više od želje za uspjehom i da tu negdje postoje ljudi koji samo jednim svojim osmijehom , pogledom mogu da naprave haos u tvojoj glavi. Da u njihovom zagrljaju svijet izgleda milijun puta ljepše.Danas,ja više nemam prava na njega , ali bih čak i pustila da mi ukrade dan jer su opet tu oni dani kada mi svi liče na njega a nijedan nema njegove oči. Oči koje su prije više od pola godine otjerale kišu i novembaru ulile mrvu toplote i dale tom mjesecu nešto posebno , nešto duboko urezano u meni. Za nekih par mjeseci ostavio je mnoštvo uspomena koje vjerovatno nikada neće izblijediti. - Da , to je taj dvadeset i prvi , moja svetinja , moja najbolnija uspomena , veliki ožiljak i moja mladost. Priča se u gradu kako smo se voljeli , ma ništa druže to meni ne znači , mi nismo uspjeli. Nestali smo u kao pahulje snijega na suncu , olako je pukla ta tanka nit na koju smo položili naše snove , nadanja i želje, kao da nismo ni postojali. A pamtim druže svaki minut koji smo skupa proveli , svaki zagrljaj , suzu dodir , sve što me vezalo za njega. Pamtim da smo bili sretni , one loše trenutke pokušavam zaboraviti , ali mojom ili njegovom greškom previše smo ih druže napravili. Nismo znali sačuvati ono što smo imali. Ja sam se predala a on me zamijenio. I ne krivim ga , neke stvari se nikada neće promijeniti , ja ću uvijek ostati njegova , a on moj oteti anđeo. Kažu da je sretan , da je voli , ma neka je voli kada mene nije , neka bar neko od nas ima sretan kraj , previše ljubavi je da bih mu loše željela , ne mogu to , mada poslije svega vjerovatno bih trebala kleti i prolinjati sve što je bio. Čudna je to ljubav , trebala bih ga mrziti , ali ne mogu , nemam ja dva srca jedno za ljubav a drugo za mržnju. I neka nikad ne sazna kako boli kada ti neko uzme dio tebe , ta bol nije za ljude . Pitaju me često za njega , stavim ruku na srce i nasmijem se. U prošlosti je , fino sam ga ušuškala u svoja najdraža sjećanja i neka tu ostane zauvijek,i čuvam ga. Mada ne bojim se za njega , nego za sebe.Bojim se da nikada više neću znati voljeti , onako iskreno , onako ludo , djetinje predat se , nikad i nikome kao njemu,i da više nikada ništa neće biti veliko kao s njim.