beats by dre cheap

i malo šta me pomera i dotiče, sem' možda nje

Ne tako davno, kad je srce utonulo u duboki san, da spava i ne nada se ničemu, moje usne opet zadrhtaše, vatre strasti se popališe i tvoje ruke dotakoše duboko zakopanu dušu u pijesak bolnih uspomena. Tvoje usne obećaše da je bol daleko iza nas i da dok si tu neće ga biti, a ja .. ja povjerovah, šta drugo da uradi jedan psiho, dotučen nadanjem. Bila je to sreća, nijedna riječ nije dovoljna da opišem kolika, veća od one kada se dijete obraduje čokoladi, nada veća od one kada bolesnik leži nepomoćan moleći se za zdravlje. Nije bila ljubav , ne , to je puno više od jednog "volim te". Pa taj glupi osmijeh iza ponoći kada se misli same dovuku do tvog kreveta, pa ona čežnja kada tvoji dodiri isparavaju sa moga tijela. Kada se sve sabere i oduzme , ti si bio način mog života , moje Ja i sve ono što je duša priznavala svojom. A sada , sada sjedim u uglu sobe , ubrzani otkucaji srca , dok drhtavim rukama brišem suze i prelistavam stare slike, pa se još mnoštvo njih niže pred očima. Nisu to tek one slike , uslikane fotoaparatom , to su uspomene , one koje se javljaju kada znaš da dalje nemaš , kada kreneš pa lupiš cijelim tijelom od neki imaginarni zid , stvoren tvojom maštom , i zaboli te , jako te zaboli da ni sam ne znaš odakle više. Pobjegla sam daleko, od tebe, od nas i uspomena, nisam znala da će me sve sustići, ne znajući koliko god daleko bježala od osjećaja se ne bježi. A mene prati jedan , ili više njih, šta znam, nedefinisani su. Ja to zovem "nedefinisana nula" , gdje su osjećaji spojeni u jedan, u moju nulu koja se pojavi poslije ponoći, al' u biti i ne odlazi od mene. Nula je satkana od bola, čežnje, kajanja, ljubavi, starih osmijeha, i svega što sam imala, najviše se istiće moja nemoć nad svime što se događa,ja sam nula. Onda bježim iz ugla sobe, izlazim na balkon, nastavljam pisati, lakše je. Nemaš baš ljudi da trpe tvoje suze, tvoju bol, ne pomažu ni one ofucane fraze poput "ma bit će to sve uredu". Daleko od toga da se moram skrivati da zapalim svoj omiljeni porok, ali nešto me tamna noć koja mi broji korake kroz stan daje snagu pa pod sjajnim zvijezdama palim cigaretu i pokušavam da nestanem kao dim već pomenutog poroka. Nije to ni porok, to je spas, spustim je lagano na svoje usne, zapalim i ispred nosa gledam kako gori , izgorjele su mnoge stvari pred mojim očima, nemoćna da spriječim , naviknuta na gledanje nečeg što nestaje, pa me više i ta bol smiruje. Daleko sam ja i od pisca, samo nikome više nisu potrebni ovakvi kao ja, izgubljeni u noći , sa beznadežnim suzama , koje kao kapljice rose prelaze preko obraza i završavaju ili na odjeći ili na podu. Glava je podignuta, visoko, kad već gubim, nek' gubim dostojanstveno i tebe i nas. Riješila sam jednom zauvijek da kažem bolu dobrodošao, i da ne tjeram inat kad već vidim da je suđen da mi bude najbolji prijatelj. Možda sam mazohista, šta znam, čekam znak da spoznam samu sebe, izgubljena sam. Heej , pa prije samo par mjeseci znala sam ko sam , šta želim i šta me čini sretnom, a onda kao pijesak kada stisneš iz mojih ruku pobjegneš ti, i uletiš u tuđe šake, one koje bi kao implusivno žensko pokidala , čije bi kosti polomila, izbrisala sa zemlje, ali daleko sam , nemoćna i da tebi dokažem koliko griješiš , a i sebi samoj da kažem stanii budalo , nije ti suđeno. Mogla bih ja još o ovome , lakše napisati nego nekome ispričati, nisam baš vješta da kažem nešto, kad god je riječ o tebi, moja šutnja sve kaže, glas bi zadrhtao , suze bi izdale, a i u grlu se neka knedla stvori kad god se tvoje ime spomene. Daleko si ti ljubavi, daleko na sve načine osim moga srca, njega još uvijek dira to što ti ni glasa ne čujem. Možda je bolje da šutim, da nikome ne kažem da ti nisi čovjek, ti si zrak, moj zrak. Samo poređenje je dovoljno da shvatiš koliko si potreban. I umirem, a živa sam. Venem kao cvijet u vazni bez vode,čekanje. Teška li je to smrt kad sve u tebi umre a tijelo ostane da živi. Sada kada sam se vratila na stari ugao sobe i kada nula već popušta svoje konce koje je vezala oko moga srca možda lagano utonem u san. Više nije ni noć, svanulo je. Pred sami izlazak sunca priznam sebi po ko zna koji put da te ne mogu otjerati , da si uvijek tu negdje da me podsjetiš šta je bio život , i da shvatim šta je preživljavanje. A onda opet misli lutaju ko zna gdje, dok san ne sustigne umorne oči nakvašene suzama i obriše obraze umrljane razmazanom šminkom. Ako i nekada dotakneš jednu od ovih mojih noći, ja ću moliti da to samo bude jeza koja te prođe ako budeš čitao nešto poput ove ispovjesti, da pod milim Bogom nikada ne doživiš smrt dok ti je tijelo živo, NIKADA. Laku noć njene pospane oči . PS ; voli te tvoj smrad najviše na svijetu.

Zauvijek pamtim te kao prvi grijeh :$
http://littlemonster.blogger.ba
09/07/2014 04:44