Opet sam na toj ivici emocija koje me tjeraju da uzmem telefon i pozovem taj dobro poznati broj i priznam sve. Da mu kažem da je jedino što želim , da je moja prijeka potreba baš kao zrak koji dišem. Ali ne , toliko nisko ne mogu pasti. Ovo je samo još jedan trenutak slabosti koji ću preživjeti a već sutra zaboraviti. I tako iz noći u noć kada tama zavlada mojom sobom srce će po ko zna koji put prepući a sa svakim novim tračkom sunca biti zašiveno.Sve dok jednom ne popucaju svi šavovi , rane jako zabole , toliko jako da i ovo moje već sada umorno , mlado srce prestane kucati. I tada baš kada me ne bude više doznat ćeš istinu. Tada će ti moje mrtvo tijelo odati tajnu koju si već nekad davno čuo i namjerno zaboravio. Sjetiti ćeš me se i shvatit ćeš da sam te voljela , nosit ćeš moju vjernu ljubav na duši , kunem ti se.
Hodam po ivici ludila.
