Kao latice ruža , to njeno nježno lice bivalo je često nakvašeno suzama.Nikome nije znala objasniti zbog čega joj se raspoloženje iznenada pokvari , gdje tad misli odlutaju i zašto suza poteče.Mogao bih je porediti samo sa školjkom koja u sebi nosi biser.Biser bi u ovom slučaju bilo njeno srce , njena krhka i osjećajna duša.Da bi otkrio tu silnu ljepotu koju je skrivala u sebi morao si se dati na trud da slomiš oklop , tu školjku da otvoriš i osjetiš čaroliju ljudskosti. I taj osmijeh snježno bijeli zubi zračio je optimizmom i tjerao bi me da se svaki put iznova zaljubim.Imala je mali ben iznad usne za koji bih je često zezao da je mana na njenom licu, a ona bih se durila na mene ne znajući da taj ben zapravo obožavam , izgledala je tako zavodnički kada se ljuti. Pisao bih ja još o njoj , ni sam ne znam da li bi ikada mogao prestati. Ona je ona nit koja mi je falila da upotpunim svoj život i zapravo mogao bih je porediti sa svim ljepotama ovog svijeta jer je i ona sama jedno Božije čudo , jedna “spešl” vrsta , nedefinisana a meni tako potrebna. Nisam jučer , neću danas a ni sutra , ma baš nikada požaliti što joj dadoh svu pažnju i ljubav ovog svijeta.