Neki datumi nikad ne postanu samo broj.

Ponoć je duboko iza mene a ja stojim na balkonu posmatrajući grad koji je utihnuo.Vani nema nikoga osim ponekog psa lutalice koji prođe tražeći svoje skrovište do jutra.Čuju se samo kapi kiše koja rominja cijelu sedmicu,dok se puni mijesec svija nad nebom,kao da baš mene posmatra i smiješi mi se.Puše lagani povjetarac i raznosi opalo lišće a novembarski zrak probija do kostiju.Na meni njegova dukserica i cigara u ruci ,misli ko zna gdje su.Na drugoj strani grada,predpostavljam,tamo gdje je i on.Duša puna nemira , kao da bih plakala i vrištala,toliko snažno da probudim cijeli grad , ali ni jecaj da ispustim , ni suza da padne , pitam se šta mi je ? Postala sam i sebi daleka , kao da se duša udaljila od tijela , postala sam strana , nedefinisana.Miješaju se mnogi osjećaji,čak i oni za koje ne znam da l’ su stvarni.Gasim cigaretu a u glavu mi dolazi citat koji sam davno negdje pročitala ; “Cigareta me je jednom naučila lekciju o ljubavi. Kada stvari dogore, ugasi ih i baci. Pali sljedeću.”. A ja svoju nisam bacila,borila sam se do kraja dok me nije spržila i bolom se otela sama iz mojih ruku. I još nosim taj ožiljak ,da me podsjeti iz dana u dan gdje sam griješila.Eto baš to mi je noćas,novembar me dira u stare rane,boli me stari oziljak koji nosi njegovo ime.

dreamer21
I volela je da sanjari na nekim dosadnim časovima.. I da čita. Sećam se kako je gutala knjige, jednu za drugom..

Komentariši